POETIKA LIŠĆA

Slikarstvo. Beskonačni put, neomeđen prostor izraza individualnosti.

*
Slika je živo tkivo. Zato su joj inherentne osobine svega živoga – pa tako i (prije svega) prolaznost, koja se urezuje u svijest slikara već kod koncipiranja i izbora postupka i tehnike. Pred njim su dileme: kakvo ulje koristiti – makovo ili laneno, jedno žuti, drugo puca … Za razliku od pjesme ili bilo koje druge novije vrste umjetnosti likovnost nije reproduktivna. Njen život je osjetljiv, krhki poput leptirovog krila, a njezina opna živa, sve dok se ne raspadne u šareni prah.
Ali opet, ponavljam: Slika je živo tkivo.
Za naše poistovjećivanje s tom materijalnom i duhovnom supstancom može biti dovoljan tek časak, tek trenutni susret koji nas privuče poput magneta, “usiše” našu pozornost na njenu neiscrpnost i uvijek nas iznova zove k sebi …

*

Ako razmišljam o vlastitim sekvencama slika ulazim u prostor sivila i zamagljenosti, vrijeme stane i pred mnom se otvori, izrečeno riječima W. Benjamina: »mračni bezdan kontemplacije«. Kroz prikaz, u ovom slučaju kroz niz slika, oko klizne u meditativni ponor. Nizanje kao oblik mi predstavlja svojevrsni skelet, unutarnju određenost.
U otvorenost je utkan smisao.
Zaboravljena sjena opet postaje dio entiteta živog. Siva površina slike zadržava oko da ne sklizne u zamišljenu beskonačnost prostora, a da istovremeno ne ostane cijelo vrijeme zaokupljeno površinskim odrazom. Fragmenti lica prekriveni maglenom koprenom se spajaju s dvosmislenošću pozadine. Gube se u neprepoznatljivost, a upravo to ih čini živim i prisutnim, pa makar bile nestalne kao san … ili sjene.

A veliko je pitanje što je to apstraktno.

*

Slike su nastale u trenutku dvoumljenja pri mojem poimanju umjetnosti kad se preklapala zaljubljenost sa sumnjom u modernističku likovnu poetiku. Kako da se odreknem vanjske privlačnosti slike, a kako tek unutarnje? I kako da me susret s renesansom ne promijeni?

Slike Prezence se uvijek napajaju iz magnetične površine same slike, a istovremeno se otvaraju u beskonačnost prostora, pružaju slutnju realizma s druge strane ovog realizma.

Nika Zupančič